Pesme

PROTOKLEPSIDRA II

Kažem: vreme je jedini prostor za koji
se vredi boriti; gordi Big-Ben u grudima
hodočasnika. I kažem: vreme je u
nama prostor, rastuće ništavilo, ničija
zemlja, odgovor na pitanje bez reči...
Senka zna, vreme poravnava granice,
otključava mrakove; u utrobi Vrhovnog
^asovnika čuva nestale gradove:
Vavilon, Tir, Kartaginu... Eto, u ovom
trenutku Venecija se preobražava
u akvarijum. Njene drevne temelje
proždiru svevremene morune i Trg
Svetog Marka, izgrižen solju gordih
sekundi, postaje milenijumski paradoks.
Samo će još vreme, ubitačno, živeti na
tom praznom trgu: minuti će postati
faraoni tog večnog kruga zveri koji
poprima karakter večnosti kao da
više ništa ne mora da se dogodi u tom
svetu jednosmernog proticanja. Kako to
da se život sveo na otmeno podnošenje
torture časova? Nije li čas što otkriva
da nebo menja boju samo glasnik noći
koja prethodi požaru nevidljivog
zbivanja? Zar podnositi jaram ove
barijere života podignute pred
barijerom divovskih kazaljki znači
samo još bolje razumeti kakva je
priprema za ropstvo ovog svevremenog
utamničenja? Pritešnjeni sporošću
njegovog proticanja, poput glave zveri
u klopci, dani su postali estetski
klonirani... kao da ništa nije moglo
da umakne toj indigo metamorfozi.
Svaku novu misao uništili su ti
samodovoljni gorštaci: buknulo je
neukrotivo poniženje Hominisa
priklještenog sopstvenom sudbinom.
Senka zna, vreme poravnava granice,
otključava mrakove; u utrobi Vrhovnog
^asovnika čuva nestale gradove...

Tivat-Beograd, 1998.
(Fragment iz poeme “Novi čovek”)

USAMLJENOST

Postoji svrha i dobrog i lošeg,
no, plašeći se ružnih stvari,
propuštamo one dobre…
Zvuči dirljivo, uverljivo i uvredljivo.
Ta večna enigma: kome pripadamo,
durskom ili molskom okruženju –
donosi nam, na kraju, usamljenost
kao blagoslov.
Svi smo bar jednom prošli kroz šumu
da bismo kasnije, ponovo,
izašli na čistinu…
Usamljenost je
roditeljski sastanak s Bogom.
Za nekoga je ona fizička bol,
a za nekoga… prosvetljenje.

Avala, 19-21.10.2001.

GRAVITACIJA

Ponos,
to vam je sveta porodična grobnica,
religija samilosti kojom rizikujete
da veru jednog čoveka
pretvorite u krstaški rat.
Manastir je katedrala,
sinagoga je džamija…
Između neimara i osvajača
popločan je put zaludnim simbolima
čije se trajanje produžava
iz jednog ciklusa u drugi.
Mesec i krst,
poput Sunca i Zemlje,
jednakom silom se privlače,
a, ipak, nijedno na drugo ne pada.

Beograd, 1999-2002.

GABRIEL, GEA, KRUG

Na zamagljenom Gabrielovom bregu,
preplašeni poput promrzlih košuta,
drhtimo jedno nasuprot drugog.
Krijemo se iza stoletnog stabla,
tog drevnog svedoka mnogih
pobuna vetrova, korenja i lišća.
Neizvesnost nas čini nemoćnima.
Oh Gea, samo raširi noge
i nirvana će ti milostivo pružiti ruke…
Gladni jedno drugog,
poput vatre i vetra,
ližemo smolu
iz kore, iz uterusa, iz uva…
Divlji i čisti
potpirujemo vulkan – volšebni kaleidoskop,
budimo ejdetske slike prodornije od R.E.M.-a,
iz najdubljeg purpura
oslobađamo se sebe samih
i svakog sledećeg trenutka
rađamo ponovo i ponovo…
Gledaj Gea, nad Egiptom pada prvi sneg!
Poput pretpostavke
što tako lako prerasta u predrasudu
rastemo jedno u drugom,
zakucavamo se
u utrobu, u kosti, u koru…
U orgazmičkom kosmosu
doživljavamo kosmički orgazam
u kojem postajemo isti,
u kojem postajemo jedno,
u kojem postajemo krug.

Beograd-Kairo, 2001.

ALBEDO

Postavimo stvari ovako:
bio je to samo raskorak naših senki,
jedna moguća istina
o nemogućnosti komunikacije,
intriga neumornog Mefistofelesa…
O tajanstvena dino, pesmo Kaira,
reci mi šta je to
što ot(k)upljuje svu tvoju pažnju;
otkrij mi na kojem jeziku sanjaš,
na kojem vodiš ljubav…
Albedo je jedini jezik koji priznajem,
jezik kojim govorim,
pismo kojim pišem,
vazduh koji dišem,
knjiga koju čitam…
Albedo je esperanto!
Albedo… kao libido, kao stampedo!
On budi grešnika u svecu
i pronalazi svetlost u boji…
Stoga, ne odriči se svoga anđela čuvara,
ne predstavlja on ni kamen oko vrata,
ni kamen spoticanja,
ni zloćudnog jahača tvoje senke…
I ne zaboravi:
jedini pravi bol je kad izgubiš
ono do čega ti je najviše stalo!
O Pesmo moja, ti si moje raspeće,
moj Zen koan, moj kokain
koji neumitno ubija
ali kojem se neprestano vraćam
da ga probam ponovo i ponovo…
I kako sada odustati od svega,
sjediniti se s Ništavilom,
zaboraviti molitvu šume,
kad toliko si me opustila i podigla
do visoravni albatrosa, do ^etvrte ravni,
da sam čak zaboravio
i po vodi da hodam…

Beograd, 2001.

NURNBERG, PUZZLE

Ako istrajavate na svom Putu
neizostavno morate da naiđete na porodicu
s kojom vas vezuje
isti okean, nebo, kiša…
O Aslane i Elke,
pod vedrom jutarnjom svetlošću,
kada su bronzana vrata nirnberške katedrale
postala simbol pravih rajskih dveri,
sjedinili smo
naša srca u jedno telo,
naše galaksije u jednu planetu.
Već tada smo znali
da zauvek će nas grejati i hraniti
toplina vašeg doma
i svi oni neobični obroci
od šparoga i rabarbe,
libanonska crna kafa, falafel
i langenburška bela vina…
Već tada smo znali
da zauvek ćemo pamtiti
našu decu,
umusanu šumskim jagodama i ribizlama,
kako ispred Direrove rodne kuće
slažu puzzle;
našu decu
koja su nas blagosiljala saznanjem
da više niko od nas
ne može razmišljati
u prvom licu jednine.

Nurnberg, 1999.

NA MORISONOVOM GROBU

Bog je srećan, Morisone.
I dalje se poigrava s nama
kreirajući volšebne koktele
od predumišljaja nepoznatog
i lakomislenog prepuštanja

slučaju. Iako smo se obojica
molili bar za jedno neizmenjeno
lice, verujući da svi znaju šta
pod tim podrazumevamo, svet
je (p)ostao mozaik bizarnih

krhotina, mauzolej osrednjeg
duha. Još jedan dokaz, Morisone,
da Bog kad želi da nas kazni
usliši naše molitve. Na celom
Le Pere Lachaise, jedini grob,

pored kojeg stoji policajac, tvoj
je… Jedino neizmenjeno lice,
Morisone, je onaj isti policajac,
ono isto kontrolno oko sa svih
tvojih urnebesnih koncerata.

Bistu ti nije sačuvao, brate…
Ona je davno ukradena. Umesto
nje on nad tobom stoji postojan
i hladan i poput kerbera verno
ti čuva “miran” san.

Pariz, 16. mart 2000.

NAD NAMA LEBDI ELEKTRONSKA SENKA

Više je nego izvesno:
umesto oreola i harizme
nad nama lebdi elektronska senka.
Naši životi, naši zapisi iz vetra,
pohranjeni su
u virtuelnu memoriju,
u akribijske čipove,
u kodove hladnog lavirinta.
Kompjuter,
to kontrolno oko Velikog Brata,
postao je
i naš svedok i naš sudija,
naša sudbina, prokletstvo i kletva.
Svi smo astrološki (re)produkovani
i poput laži bez posledice
živimo život bez aure

Beograd, 6.4.2003.

U AURI SVETIONIKA KORENA

Kažem: ko se u sebi nije lomio
taj ne zna šta je celina,
niti jedinstvo
sa sveopštom istinom.
U auri svetionika korena
bežimo od sna nagoveštaja
i
svi se trudimo
da ne doživimo bol
koji ne možemo da prebrodimo.
No,
svako ima cenu svog izbavljenja.

Beograd, 2002.

MADONA VOLJENIH

Kažeš: ostvari, osvoji,
ljubi mladim srcem i dušom anđela;
pravi život je ono
što ti načiniš od njega…
Oh, Madona,
znam sve o iskupljenju,
auri, strasti i požrtvovanju;
o odricanju i opraštanju;
ipak,
najviše si mi govorila prisustvom
i jasnoćom neizgovorenih reči…
I kuda sad? I kako…
kad priroda više ne trpi
logiku usamljeništva;
kad žudim za motivom
koji asocira na pokret…
Oh, Madona,
ovde te sad duh tvoj menja,
a ipak, prazno je

Beograd, 2003.

LJUBIM SVA ISKUŠENJA KOJA SU MI SUĐENA

Kažem: ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena.
Njihove žrtve čine me slobodnim
iako ne znam
ni gde su im logori,
ni gde su im grobovi,
ni ko su bili robovi,
a ko bogovi…
Ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena
u slavu stvarnog života
koji se svakodnevno,
i božanski i satanski,
obrušava na nas.

Beograd, 2003.

IRISH PUB

Kažem: zapanjujuća je jasnoća
koju imaju neizgovorene reči;
u njoj nalazim pribežište
i prikrivenu strast.
O, večna kušnjo,
u polumračnom Irish pub-u,
u ulici Kneza Miloša,
mazih se sa aurom srodne duše.
Prilazila je stolu
tako peludno,
kao prvi udah plućima novorođenčeta,
kao početak novog života…
Tu nije bilo varijacija,
ni pravila,
niti reda.
Celo njeno držanje
bilo je strpljivo čekanje,
bilo je magnetna sila
između onih pored kojih prolazi
i onoga kome prilazi.
O, pozlaćeni Mefisto,
tebi blagodarim
u ime oreola i harizme
zbog svega onoga što je trebalo da uradimo,
ali nismo;
zbog svega onoga što je trebalo da imenujemo,
ali nismo;
zbog svih prećutanih odgovora,
a ipak datih

Beograd, 2002.

Predhodna strana Sledeca strana
Top