Ugledna izdavačka kuća “Draganić”, koja je nakon smrti osnivača Miodraga Draganića, neko vreme bila u stanju “mirovanja”, pre nekoliko dana se na velika vrata pojavila pred medijima sa prvim kolom Izabranih dela Zorana Bognara povodom 30 godina stvaralaštva ovog poznatog pesnika, esejiste, proznog pisca, književnog kritičara i antologičara. Posebno bi trebalo naglasiti da su ova Izabrana dela ovenčana Nagradom ULUPUDUSA (Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije) za najlepše tehnički uređene knjige na tek završenom 58-om međunarodnom beogradskom sajmu knjiga…
U ovoj godini obeležavate 30 godina rada…
Zvuči gotovo neverovatno da je prošlo već tri decenije mog književnog rada. Sve mi se čini kao da je jučer bilo kada sam počeo sa pisanjem i objavljivanjem svojih pesama po raznoraznim književnim magazinima i časopisima… Više je nego očigledno da je vremenska proždrljiva moruna nezaustavljiva… Ipak… i pored te naglašene svesnosti o (sve)prolaznosti na ovom mestu želim da istaknem da sam izuzetno zadovoljan i ponosan ostvarenim… Neko će reći da uvek može i više i bolje… ali to me uopšte ne zabrinjava… jer sve što sam želeo da napišem i ostvarim sam do sada napisao i ostvario…
Izabrana dela su veliki izazov, ali i potvrda i priznanje za svakog pisca. Izdavačka kuća „Draganić“ štampa Vaša izabrana dela. Kako je došlo do te saradnje obzirom da se ta izdavačka kuća retko pojavljivala na književnoj sceni poslednjih godina?
Sa ovim projektom se Izdavačka kuća “Draganić”, koja spada među pionire srpskog privatnog izdavaštva, nakon nekoliko godina vraća na velika vrata srpskog izdavaštva i književnosti. Ja im se ovom prilikom još jednom zahvaljujem na ukazanom poverenju i odvažnosti da objave moja Izabrana dela koja su meni u ovom trenutku suštinski potrebna zarad rekapitulacije dosadašnjeg rada i kako bih mogao da vidim šta, kuda i kako dalje… Ovo nije prvi puta da dolazi do saradnje između mene i IK „Draganić“. Oni su još sada već davne 1996. godine objavili moju knjigu pesama „Novi potop“… Stoga mi je veoma drago što se u godini koja je možda bila najteža u novijoj istoriji srpske kulture i kada su se mnogi veliki izdavači (Stubovi kulture, Rad, Nolit) u potpunosti ugasili, a neki su na žalost pred bankrotom i skorim gašenjem, IK „Draganić“ hrabro i odvažno vratila na književnu mapu Srbije…
Nova knjiga poezije koja je upravo izašla iz štampe nosi naziv “Insomnija, bele noći”. Koliko je bilo teško nakon osam godina ponovo pisati poeziju, a ujedno pripremati tako veliki poduhvat kakav je štampanje izabranih dela?
Da, prošlo je već osam godina od poslednje zbirke poezije. To ne znači da nisam pisao i objavljivao, da ne pomisli neko da sam se bio ulenio i napravio toliku pauzu bez ikakvog ostvarenja. Poznatoje da sam se prethodnih godina više bavio formom mikroeseja i da sam prvo priredio antologiju srpskog mikroeseja XX veka “Tečni kristal”, a zatim objavio i autorsku knjigu poetsko-fenomenoloških mikroeseja “Ejdetske slike”… Ipak, posebno me raduje nova knjiga pesama “Insomnija, bele noći” koja je, sticajem okolnosti, odmah uvrštena u Izabrana dela pošto I kolo sadrži knjige poezije… Knjiga “Insomnija, bele noći” se odlomila sama od sebe… jednostavno je morala izaći na površinu kao bolna i dramatična refleksija na događaje, doživljaje, bol, strahove, nesanicu i nemire koje mi je “poklonila” prošla (2012-ta) godina… u kojoj sam nepovratno izgubio oca i nekoliko velikih prijatelja i sjajnih ljudi… Živeti u neprekidnom okruženju ljubavi, izdaja, demona, senki i ostalih svakodnevnih umiranja nije nimalo lako, ali s druge strane…pisati o istim tim temama je zaista inspirativno, uzvišeno… i dobrim delom, ako mogu da koristim taj termin, terapeutski… Mene su ove pesme i ova knjiga potpuno ozdravile… i vratile mi miran san i kosmički mir i u srcu i u duši… Dakle, nije mi bilo nimalo teško ništa paralelno raditi, a posebno mi nije bilo teško pripremati Izabrana dela…
U podnaslovu stoji „77 pesama o ljubavi, izdaji, demonima i ostalim svakodnevnim umiranjima“. Kakav značaj u vašoj poeziji imaju brojevi obzirom da se u „Albedu, Auri, Alhemiji“ pominje 99 pesama?
Većina mojih knjiga su mnogodimenzionalne, tako da sem sa metaforama i simbolima kroz reči volim da koketiram i sa drugim mogućim “znakovima pored puta”, kao što su ezoterija, mistika, likovne poruke kroz pogodne ilustracije, numerološka simbolika… Broj 9 je moj srećan broj i on u numerologiji simbolizuje otelotvorenje misije, a broj 7 je moj lični broj i on u numerologiji simbolizuje savršenstvo… Kroz ove brojeve sam ispisao možda moje dve najznačajnije pesničke knjige “Albedo, aura, alhemija” i “Insomnija, bele noći”… Moj otac je umro prošle godine u 77-oj godini… dobar deo pesama je posvećen baš njemu i to je razlog zašto knjiga “Insomnija, bele noći” ima 77 pesama… Ova igra ili “koketiranje” sa brojevima ne mora nikome drugom ništa da znači, ali meni znači jako mnogo…
Da li u prethodnom odgovoru možemo tražiti i objašnjenje zašto su na koricama svih knjiga iz Izabranih dela venecijanske maske na crnoj podlozi?
Naravno… Evo, skinimo sa korica mojih knjiga moje ime i naslove knjiga… ostaće nam samo maske na crnoj podlozi… I šta smo dobili? Dobili smo kristalno preciznu sliku sveta koji nas okružuje… sveta čiji smo i tragikomični konzumenti i svedoci i žrtve… jer svi oko nas nose maske i sve oko nas je crno… Moja poruka kroz sve knjige je da je krajnje vreme da svi skinemo maske i da se vratimo našoj prirodi i da budemo ono što zapravo jesmo… i tada će i to crno oko nas postati belo, jer tama je sama negativ svetlosti…
Iako se nije znalo da pripremate novu knjigu, ove godine ste dobili prestižnu nagradu „Kočićevo pero“. Kakav značaj za Vas ima to priznanje?
Nagradu “Kočićevo pero” dobio sam za knjigu mikroeseja “Ejdetske slike” koja je objavljena prošle godine u izdanju Službenog glasnika. Ova nagrada mi znači mnogo prevashodno iz razloga što sam do sada nagrađivan za sve žanrove u kojima sam se ogledao (za poeziju, prozu i književnu kritiku, a evo sada i za esejistiku), što je valjda neka potvrda da nisam svaštario, odnosno, lutao u žanrovima… nego sam se svakim književim žanrom uvek bavio maksimalno predano i profesionalno… Drago mi je da postoje ljudi koji su to i primetili i nagradili, jer to obavezuje da ubuduće budem još predaniji i profesionalniji.
Kako je kritika prihvatila knjigu „Insomnija, bele noći“?
Još je rano da bismo imali neke kritičke opservacije, jer je knjiga objavljena pre manje od mesec dana. Ali ono što mogu da kažem da su reakcije prvih čitalaca izuzetne, da se ljudi, baš kao što je to bio slučaj i sa knjigom “Albedo, aura, alhemija”, poistovećuju sa mnogim pesmama i pronalaze sebe u knjizi… Primam predivne mailove i komentare preko moga sajta od ljudi koji vole moju poeziju, a koje nikada u životu nisam ni video ni upoznao… Takve reakcije me ne iznenađuju mnogo jer ja sve svoje knjige, koliko god one zvučale intimističke (pisao o sazvežđima ispod kože, o zapanjujućoj jasnoći neizgovorenih reči ili, pak, o ljubavi, izdaji, demonima i ostalim svakodnevnim umiranjima)… gradim kroz jednu univerzalnu prizmu, tako da doživljaji i impresije tih pesama kod mnogih čitalaca mogu biti identični…
IK „Draganić“ je do sada objavila prvo kolo Vaših izabranih dela koje se sastoji od knjiga poezije: „Elizejska trilogija“, „Albedo, Aura, Alhemija“, „Insomnija, bele noći“ i „Novo raspeće“. U najavi je drugo kolo?
Da, drugo kolo mojih izabranih dela najavljeno je za sledeću godinu i ono sadrži knjige eseja „Ejdetske slike“, „Fotografije glasova I i II“ i „Tečni kristal“ – antologiju srpskog mikroeseja XX veka. Planirano je da se predstavljanje drugog kola mojih Izabranih dela upriliči na sledećem Sajmu knjiga…